Izdvojene vijesti: Pismo kardinala Joao Braz de Aviza predsjedniku HKVRPP-aPoruka za Dan posvećenog života 2014.Prvi međunarodni kongres o komunikaciji
 

Misli:

“Planine Gati, zato što su vrlo visoke, uzrokuju promjene i razlike podneblja i godišnjih doba na objema obalama: najdivnija pojava prirode koja se može vidjeti u Indiji. Ljeto počinje na Ćolamantalskoj obali u mjesecu lipnju, a na Malabarskoj u listopadu… Dok Malabarska obala ulazi u zimu mučena munjama i gromovima od kojih kad se razliježu visokim planinama tutnji zrak, doline, šume i polja, Ćolamantalska obala, mirna i blaga, uživa u ugodnu zraku, prometu lađa, berbi riže i društvu bezbrojnih inozemnih trgovaca; i tako obrnuto, dok ovu tri mjeseca napadaju munje, kiše, orkani i poplave, Malabarska obala mirno prima inozemne brodove u luke… Tu pojavu Strabon nije mogao shvatiti i zbog nje je možda previše kritizirao putnike Indijom koji su pripovijedali kako su u jednoj godini vidjeli dva ljeta i dvije zime u istoj zemlji. Često se događa da se putnik ocjenjuje lošim zato što mu je čitatelj bio loš…”

Vezdin: Put u istočne Indije, Rim 1796.

slika

Sveci i likovi

O. Paulin (Paulinus) od Sv. Bartolomeja, Filip (Philippus) Vezdin (Vesdin), 1748 1806, Bosonogi karmelićanin iz Donje Austrije, hrvatskog podrijetla, znanstvenik svjetskog značaja

 

O. Paulin, u svijetu Filip (Philippus) Vezdin (Vesdin), rođen je u obitelji austrijskih Hrvata, u mjestu Hof, danas u Donjoj Austriji, od oca Jurja (Georgius) Vezdina i majke Helene r. Prekunić (Prekuničin). Uvijek vjeran svome svećeničkome i karmelskome pozivu bio je Božji čovjek kozmopolitske širine. Uz materinski hrvatski jezik govorio je još desetak europskih jezika: latinski, grčki, hebrejski, njemački, mađarski, talijanski, španjolski, portugalski i engleski, ali je kao misionar Indije (od 1776.) ovladao i Sanskritom i brojnim drugim indijskim dijalektima. Autor je prve sanskritske gramatike (Sidharubam, seu Grammatica Samscrdamica, Rom, Congr. de Prop. Fide, 1790.) i jedan je od preteča komparativne filologije te plodan istraživač kulture i povijesti Istoka. Njegovo istraživačko i znanstveno stvaralaštvo na područjima lingvistike, povijesti, geografije, arheologije, mumiografije, numizmatike, povijesti umjetnosti i liturgije broji 59 poznatih naslova, od kojih je 20 objavljeno u obliku knjiga još prije njegove smrti.

Povodom 250. obljetnice Vezdinova rođenja, godine 1998., 8. i 9. lipnja, rodno mjesto i karmelsku pustinju u njegovoj blizini iz Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa pohodili su, zajedno sa provincijalima Bosonogih karmelićana srednjoeuropske skupine (Njemačka, Austrija, Poljska, Mađarska i Hrvatska), o. Vjenceslav Mihetec, tadašnji Provincijal i o. Jure Zečević, tadašnji tajnik Provincije. Susreli su se i sa gradonačelnicima Hofa i Mannesdorfa te su u njihovoj pratnji i uz stručno vodstvo gosp. Karla Tschanka pohodili i rodnu kuću o. Paulina kao i povijesnu karmelićansku “Pustinju sv. Ane” u blizini Mannesdorfa (iz 1644.).

Popratni tekst O.Jure Zečević, OCD uz 250. obljetnicu rođenja O.Paulina od Sv. Bartolomeja (Filip Vezdin) 1998. godine

 

“O. Paulin od Sv. Bartolomeja, jedan od najznačajnijih ljudi i najvećih učenjaka Karmelskoga reda, koji nažalost s tolikim drugim izvanrednim ljudima našega Reda dijeli sudbinu zaborava… našem velikom subratu postaviti počasni spomenik, da njegovo ime i zasluga budu istrgnuti nezasluženom zaboravu… (ne samo prijatelji Karmela, nego svi koji se zanimaju za orijentalne studije i misiologiju”[1]. Ove riječi oca Ambrozija od sv. Terezije, generala našega Reda, izrečene 1935. godine vrijede uvelike još i danas, barem za mnoge od nas u Hrvatskoj, premda je u Austriji ova obljetnica Vezdinova rođenja prilično svečano i primjetno obilježena[2]. Raduje stoga što su Sekcija za orijentalistiku Hrvatskoga filološkog društva i Odsjek za lingvistiku i orijentalne studije Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 17. prosinca u auli Sveučilišta u Zagrebu održali Svečanu sjednicu s nekoliko kraćih predavanja te na taj način podsjetili na Vezdina i njegovo djelo.

Obilježavajući s naše strane 250. obljetnicu rođenja ovoga velikoga orijentaliste, vrijednoga sina našega hrvatskoga roda i našega karmelskoga Reda, podsjećamo da smo već u prošlom broju “Vjesnika karmelićana” pisali da je o. Paulin (1748.-1806.) bio redovnik, misionar i znanstvenik svjetskog značaja. Rođen je u hrvatskoj obitelji kao Filip (Philippus) Vezdin, u mjestu Cimovo (Hof am Leithaberge), danas u Donjoj Austriji, od oca Jurja (Georgius) Vezdina i majke Helene r. Prekuničin. Radi se dakle o državnim okvirima tadašnje austrougarske monarhije, pa je to razlog da ponegdje i on sebe a i drugi njega nazivaju i (Donjo)Austrijancem i Nijemcem. Njime se danas ponose i njegovo rodno mjesto i cijela Austrija, ali njime i njegovim nadarenostima smije se ponositi i njegov hrvatski rod i naš karmelski Red[3].

Budući da se u blizini njegovog rodnog mjesta (kraj Mannersdorfa) nalazio karmelićanski eremitaž “Svete Ane u Pustinji” imao je priliku upoznati Red Bosonogih karmelićana i oduševiti se njihovim načinom života. U Red je stupio u Linzu 1768. godine gdje je nakon novicijata svoje redovničke zavjete 21. kolovoza 1769. položio u ruke tadašnjeg priora samostana u Linzu o. Ivana Pavla od sv. Ane.  Kao kandidat za svećeništvo poslan je na studij filozofije i teologije u Prag. Budući da je u međuvremenu u njemu dozrela želja za misijama poglavari ga šalju u Rim kako bi se ondje pripravio za to djelo. 27. ožujka 1774. imenovan je: “Missionarius apostolicus” na deset godina, a na dan svoga svećeničkog ređenja 11. svibnja iste 1774. polaže i svoj “misijski zavjet”. 25. svibnja 1774. prima ga u audijenciju papa Klement XIV., 30. srpnja 1774, stiže u Lisabon. Zbog administrativnih zabuna (portugalski državni ministar Pombal je mislio da je on isusovac) on -  čekajući gotovo 13 mjeseci dozvolu da otplovi u Indiju – uči Portugalski i propovijeda njemačkoj koloniji u Lisabonu. Uvidjevši da od puta za Indiju u Portugalu neće biti ništa on preko Španjoske dolazi u Francusku i uspijeva se ukrcati na francuski brod “L’ Aimable Nannette” kojim šest mjeseci putuje do Indije. Putem piše svoj dnevnik na talijanskom jeziku (original se danas nalazi u samostanu Montecompatri), zanima se za ribe, ptice, za umijeće plovidbe te uči malabarski jezik. 25. srpnja 1776. brod uplovljava u istočnoindijsku luku Pondichery u Malabaru. O. Paulin ovdje započinje svoje revno misionarsko djelovanje. Izvješćuje se da je 1777./78. na Katoličku vjeru obratio najprije 46 a potom više 300 Indijaca. Već 1779. biskup Carolus de Calamina postavlja ga za Rektora latinskoga i siro-kaldejskoga svećeničkog seminara u Verapolu. Dana mu je i ovlast podjeljivanja sv. Potvrde te je u manje od dvije godine taj sakramenat podijelio više od 20.000 osoba. Kao Apostolski vizitator i biskupski generalni vikar stalno je obilazio zemlju nadzirući red i rješavajući nesuglasice. Stoga će napisati: “Kada je riječ o Malabaru, govorim iz vlastitog iskustva ne pozivajući se na autoritet drugoga, jer ja se u tamošnjim prilikama snalazim daleko bolje nego li u mome vlastitom zavičaju.” 

Godine 1870. o Paulin je posjetio kralja Rama Varmera od Travankora na njegovom dvoru u Padmanabpuramu kako bi samostan u Verpolu oslobodio od poreza i prenio kralju poruku pape Klementa XIV. Kralj je bio zadivljen tečnim malabraskim jezikom kojim je govorio ovaj došljak u smeđoj odori ogrnut bijelim plaštem: o. Paulin je odmah uzet za  učitelja jezika. Podučavao je kralja i njegove brojne dostojanstvenike Engleski i Portugalski jezik, pri čemu je nastala njegova “Indijsko-engleska gramatika”. Vladar ga je nazivao svojim “Guruom” – “Učiteljem” i obasipao darovima i počastima: zlatna narukvica, zlatno pero, zlatni nož…, imenovan je dvorskim kavalirom… Sve mu je to olakšavalo misionarsku djelatnost. U svome rukopisu “Viaggio alle Indie orientali” zapisao je: “Prioritetni poslovi su: duhovne i svjetovne prilike, državni poslovi, koje sam zbog kršćanstva morao obavljati kod kralja i njegovih ministara, crkvene vizitacije, neprestano ophođenje s poganima i kršćanima, putovanja u unutrašnjost zemlje, sporovi čije je rješavanje po službi spadalo na mene, dopisivanje s tamošnjim stanovnicima i kojekakve protivštine na koje sam tu nailazio, sve te okolnosti su učinile, da o ovoj zemlji imam određeno, jasno, ispravno i cjelovito saznanje…”

Godine 1789., nakon trinaestogodišnjeg vrlo plodnog rada u misijama o. Paulin je pozvan u Rim, da bi svoje redovničke poglavare i prefekte misija izvijestio o stanju istočnoindijske karmelićanske misije i da bi iz Rima pomagao rad te misije. Nakon šestomjesečnog putovanja uplovljava u francusku luku Brest, odakle uz velike poteškoće putuje kroz Francusku (zahvaćenu revolucionarnim previranjima) do Rima. U Rimu među ostalim brine za izdavanje Katekizama i drugih temeljnih udžbenika za misije, na raznim indijskim jezicima…

Kada su Francuzi zauzeli Rim, o. Paulin se 21. lipnja 1798. vraća u Austriju, svoju matičnu zemlju, gdje u karmelićanskom samostanu u Beču, stvarajući nova djela, boravi do 13. veljače 1899., kada na poziv svoga učenoga prijatelja Kardinala Stjepana Borgie biva ponovno pozvan u Italiju. Prvo ostaje u Padovi, gdje radi u biblioteci i izdaje neka od svojih djela, a kada su se Francuzi povukli iz Crkvene države vraća se u Rim.

Imenovanjem pape Pija VII. 13. svibnja 1800. postao je “Syndicus orijentalnih misija, Konzultorom Indeks-Kongregacije i Prefektom u Zavodu Kongregacije za promicanje (propagandu) vjere. Želeći služiti Crkvi o. Paulin je prihvaćao te zahtjevne službe, ali je u svojoj karmelićanskoj redovničkoj skromnosti ustrajno odbijao biskupsko dostojanstvo.

Uvijek vjeran svome svećeničkome i karmelskome pozivu bio je Božji čovjek kozmopolitske širine. Kao onaj koji je u “tuđim” podnebljima i kulturama ne samo druge poučavao nego i sam učio danas bismo ga se u određenom smislu usudili nazvati i pretečom ekumensko-dijaloške svijesti. Biografi navode da je uz materinski hrvatski jezik govorio još desetak europskih jezika: latinski, grčki, hebrejski, njemački, mađarski, talijanski, španjolski, francuski, portugalski i engleski, ali je kao misionar Indije ovladao i Sanskrtom i brojnim drugim indijskim dijalektima. Autor je prve sanskrtske gramatike (Sidharubam, seu Grammatica Samscrdamica, Rom, Congr. de Prop. Fide, 1790.) i jedan od preteča komparativne filologije te plodan istraživač kulture i povijesti Istoka. Njegovo istraživačko i znanstveno stvaralaštvo na područjima lingvistike, povijesti, geografije, arheologije, mumiografije, numizmatike, povijesti umjetnosti i liturgije broji 59 poznatih naslova, od kojih je čak 20 objavljeno u obliku knjiga još prije njegove smrti (1805). Bio je član Kraljevske akademije znanosti u Napulju, dopisni član Francuskog Instituta i akademija u Velteriu i Padovi.

Nakon kratke šestodnevne upale pluća preminuo je 7. veljače 1806., s nepunih 58 godina, u samostanu bosonogih karmelićana “Santa Maria della Scala” u Rimu, gdje među 512 drugih karmelićana i danas počivaju njegovi zemni ostaci.



[1] Usp. Karl Tschank, Pater Paulinus a. S. Bartolomaeo – Leben und Werk des Philipp Weszdin aus Hof am Leithaberge, u: Die Marktgemeinde Hof am Leithaberge im Wandel der Zeit, Hof am Leithaberge, 1998, str. 230-231. U ovom prikazu uglavnom slijedim spomenuti rad, izuzevši ona mjesta gdje je naveden neki drugi izvor.

[2] Povodom 250 obljetnice o. Paulina u njegovom rodnom mjestu upriličena su slavlja raznih sadržaja: od blagoslova kipa o. Paulina ispred mjesne crkve preko svečanog bogoslužja na kojem je sudjelovalo i osam austrijskih karmelićana, do proslave kod njegove rodne kuće i izložbe. 

[3] “Vezdinovo hrvatsko podrijetlo većina evropskih izvora uopće ne primjećuje. Kada smo ga mi postali svjesni, s ponosom smo i ne bez razloga, počeli isticati kako je autor prve tiskane sanskrtske gramatike bio Hrvat iz Donje Austrije”: Zdravka Matišić, Od Vezdina do Vezdina, u: Most, br. 4/1990, str. 215.

Hrvat napisao sanskrtsku gramatiku

 

Povodom dvjesta pedesete obljetnice rođenja Ivana Filipa Vezdina (Paulinus a Sancto Bartholomaeo), u četvrtak 17. prosinca u auli Sveučilišta u Zagrebu održana je svečana sjednica koju su organizirali Sekcija za orijentalistiku Hrvatskoga filološkog društva i Odsjek za lingvistiku i orijentalne studije Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Na sjednici, koju je pred mnogobrojnim auditorijem otvorio veleposlanik Indije u RH Udai Singh, naglasak je stavljen na Vezdinovo široko polje djelovanja.

Ivan Filip Vezdin, Hrvat iz Cimova u Donjoj Austriji, školovao se u isusovačkoj gimnaziji. Godine 1768. stupio je u red bosonogih karmelićana, a 1776. otišao je u Indiju gdje je kao misionar proveo trinaest godina na Malabarskoj obali. Vršeći dušobrižničku djelatnost, dobro se uputio u indijske društvene, kulturne i jezične prilike. Vrativši se u Rim, godine 1790. napisao je prvu tiskanu sanskrtsku gramatiku na kojoj se zasnivaju gotovo sve grane europske indologije. Dokazavši ključan položaj sanskrta među jezicima, postao je preteča lingvista koji su među indoeuropskim jezicima otkrili srodnost po postanku.

Vezdinova djelatnost nije zaokružena proučavanjem jezika, već se širi i na proučavanje društva, prikazivanje indijskih običaja, tradicije i mitologije, rekao je prof. Mislav Ježić.

Ivan Filip Vezdin građanin je srednje Europe, po svom obrazovanju građanin svijeta. U svojoj ličnosti sažima osobine koje su važne za kraj našeg stoljeća u kojem je multikulturalnost postala imperativ, istaknula je prof. Zdravka Matišić.