Izdvojene vijesti: Pismo kardinala Joao Braz de Aviza predsjedniku HKVRPP-aPoruka za Dan posvećenog života 2014.Prvi međunarodni kongres o komunikaciji
 
Varijacije grba:

 

Varijacije grba
"Ordo Carmelitarum"

 


 

Varijacije grba
"Ordo Carmelitarum Discalceatorum"

 


slika

Karmelski grb

Simbolika i teološko - duhovno tumačenje karmelskoga grba (OCD)

 

Izvori navode da se karmelski grb, koliko je zasad poznato, prvi puta pojavljuje 1499. godine, na naslovnici jednog životopisa sv. Alberta, Jeruzalemskog patrijarha, koji je karmelićanima dao Pravilo života. Taj znamen Karmela u obliku je stijega, dok se kasnije najčešće stilizira kao grb u mnoštvu različitih varijacija, pri čemu se temeljne komponente gotovo uvijek čuvaju zbog svojih simboličnih značenja i poruka.

    1. Grbom u donjem dijelu prepoznatljivo dominira Gora Karmel, čiji se vrh propinje prema nebu. Karmel-gora kao sastavnica grba podsjeća da je karmelski Red nastao na Brdu Karmelu, na sjeveru Svete Zemlje, iznad grada Haife u današnjem Izraelu, gdje su već u devetom stoljeću prije Krista boravili Božji ljudi poput proroka Ilije. Ljudi željni Božje blizine otada su na toj gori živjeli i kroz gotovo sva kasnija stoljeća (ovisno o okolnostima), da bi se napokon tu, u blizini Ilijinog vrela, u 12. st. nastanili i zapadni hodočasnici i pobožni križari, pustinjaci koji su od nadležnoga jeruzalemskoga patrijarha sv. Alberta dobili Pravilo života - te su tako postali kršćanski redovnici - "karmelci" odnosno karmelićani. 

    Smeđa boja Gore simbolizira zemaljski, tvarni, stvorenjski, ljudski, imanentni, "ovostrani" svijet protežnosti, vremena, prostora, omeđenosti, nepotpunosti i nesavršenosti, svijet "porođajnih bolova", koji je - u očekivanju svoga potpunog dovršenja, usavršenja i spasenja - što se realizira Božjom blizinom i zajedništvom s njime - čežnjom upravljen prema gore, prema nebeskim i božanskim beskrajima. Gora Karmel svojim vrhom uranja u nebeski prozračnu, bijelu boju neba, koja naznačava bistrinu, čistoću, svetost i savršenstvo duhovnoga i božanskoga s kojim se susreće i sjedinjuje ono ograničeno, nesavršeno, zemaljsko i ljudsko. Za susret s tom mističnom božanskom svestvarnošću čovjek se pripravlja i biva osposobljen "usponom na goru Karmel", odnosno putem "aktivnog" i "pasivnog" čišćenja, kako će to kasnije opisati duhovni nauk prvog bosonogog karmelićanina, crkvenog naučitelja, "doktora mistike", sv. Ivana od Križa.   

    2. Druga sastavnica karmelskoga grba jesu tri šestokrake zvijezde. Broj tri kršćaninova i redovnikova svijest redovito povezuje s najmanje tri značenja:

        a) Trojstvo - kršćanski Bog je jedinstvo triju božanskih osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga (tri zvijezde objedinjene jednom plohom grba);

        b) tri teološke kreposti: vjera, ufanje i ljubav;

        c) tri "evanđeoska savjeta" u redovništvu prihvaćena kao tri redovnička zavjeta: siromaštvo, čistoća i posluh...

    Vrijedi također zapaziti da tri zvijezde na karmelskom grbu redovito imaju šest krakova. Ta takozvana izraelska ili židovska zvijezda upućuje na povezanost karmelićanskog reda sa njegovim korijenima u Izraelu i znak je pripadnosti izabranome narodu Božjemu, Crkvi, koja u sebi integrira i starozavjetne i novozavjetne bogoljubitelje i bogotražitelje. Proizvoljna kreativnost u novije vrijeme doduše rezultira i ponekim, na sreću rijetkim stilizacijama na kojima su zvijezde naslikane ne samo sa šest nego i sa bilo većim bilo manjim brojem krakova (npr. pet ili osam krakova), ali bi takve proizvoljne kreativnosti bilo uputnije izbjegavati jer se njima gubi značajan dio izvorne simbolike i poruke šestokrakih zvijezda, koje u karmelskom grbu izražavaju sponu Staroga i Novoga zavjeta i određenu širu, integrativnu, ekumensku i međureligijsku dimenziju karmelskoga reda i kršćanstva općenito.

    Za stilizacije koje žele sačuvati cjelovitost simbolike i poruke karmelskoga grba neće biti nevažan niti raspored zvijezda na grbu niti izbor boja tih zvijezda. Prva je zvijezda srebrne boje i smještena je u sredini donjeg dijela grba, na smeđoj pozadini brda Karmela, a druge su dvije zvijezde zlatne boje i raspoređene su simetrično s obje strane Brda, na bijeloj pozadini neba. Tako razmještene zvijezde oblikuju trokut, čiji je uži i srebrni ("siromašniji") dio dolje, u sferi smeđega, zemaljskoga, a širi i zlatni (savršeni) dio u sferi bijeloga, nebeskoga i božanskoga. Time je naznačen postupni rast u milosti, u savršenosti, u punini života - osobno dozrijevanje, koje polazeći od zemaljskoga i ljudskoga (srebrnoga) postupno prerasta i nalazi svoj cilj u duhovnome, potpunome, božanskome i vječnome (zlatna boja uzvišenosti i savršenstva). Shodno tome donja, srebrna, zvijezda na smeđoj (zemaljskoj) pozadini simbolizira karmelićane koji su još u ovome svijetu, koji su još uvijek članovi "hodočasničke Crkve", Crkve koja putuje prema vrhuncu gore Karmela, gore sjedinjenja s Bogom, dok druge dvije zvijezde, zlatne, uzdignute na prozračno-bijeloj pozadini neba predstavljaju one članove Karmela koji su već dovršili svoje putovanje, čije je biće "pozlaćeno", dakle usavršeno u konačnom susretu i sjedinjenju s Bogom.

    3. Karmelski grb u 16. stoljeću obnovljenog Reda bosonogih karmelićana (OCD) na vrhu gore Karmela ima KRIŽ po kojem se jasno razlikuje od karmelskoga grba Reda karmelićana (OCarm), koji nema križa. Križ se još od vremena katakombi, a osobito od 4. stoljeća i vremena cara Konstantina Velikog ("In hoc signo vinces") potvrdio kao univerzalni kršćanski simbol te je razumljivo da je našao svoje mjesto i u središtu grba bosonogih karmelićana, ne samo zbog estetskog upotpunjenja nego i zbog razvoja "teologije križa" (theologia crucis), odnosno jačanja svijesti da je križ - kao znak trpljenja, svakovrsne razapetosti i samodarivanja iz ljubavi - neizostavna sastavnica kako Kristovoga tako i karmelićaninovog života. Križ na karmelskome grbu uvijek je bez "Corpusa" (Kristovoga tijela). S jedne se strane time izricala vjera da tjelesna i zemaljska patnja i smrt nemaju zadnju riječ i da je Kristovo tijelo uzdignuto k Ocu - proslavljeno, dok se s druge strane time naznačavala i asketska dimenzija karmelićanskog života: prazno mjesto na križu pripravljeno je za redovnika, koji će ulaskom u Karmel i sam biti višestruko razapet te se i na taj način iz ljubavi prema Bogu i čovjeku suobličiti Kristu Raspetome. Iz istih se razloga u mnogim karmelskim sredinama bila uvriježila praksa da i raspela na zidovima karmelskih ćelija nemaju "Corpuse". Ipak, čini se da se danas u praksi ne pazi toliko na to jesu li raspela po redovničkim ćelijama i samostanskim prostorima sa "Corpusom" ili bez njega, dok je križ na karmelskome grbu i danas gotovo isključivo bez "Corpusa" (izuzevši možda kod nekih iznimki koje potvrđuju pravilo).

    4. Zlatna kruna predstavlja Božje Kraljevstvo na zemlji prisutno po "Emanuelu", "Bogu s nama", Isusu Kristu. Bog u Isusu Kristu je Kralj i Gospodar, "Kyrios" Karmela kojemu karmelićani nastoje "vjerno služiti čistim srcem i mirne savjesti" (Pravilo). Oni svoje zvanje shvaćaju kao poziv na ukorijenjivanje i jačanje Kristovoga Kraljevstva samopožrtvovne ljubavi i dobrote u svijetu.

    5. Dvanaest zvijezdaoko krune povezana su sa knjigom Otkrivenja: "...Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda" (Otk 12,1) i iskazuju marijansko obilježje "Reda bosonoge braće Blažene Djevice Marije od gore Karmela". Marija je za karmelićane "majka" i "sestra", "zaštitnica", uzor molitve i povezanosti s Bogom, te ih zato mnogi drže na poseban način "Marijinim Redom".

    6. Ruka proroka ilije koja drži užarenI mač i stijeg s njegovim biblijskim geslom: "Zelo zelatus sum pro Domino Deo exercituum" - "Gorljivo sam revnovao za Gospodina, Boga nad vojskama" (1 Kr 19,10) - upućuje na to da život u Karmelu i danas crpi svoja nadahnuća u "ilijanskim korijenima", u Ilijinoj strastvenosti i revnosti za Gospodnju stvar (actio) i u njegovoj žeđi za jedinim živim Bogom i životom u njegovoj prisutnosti (contemplatio). U Karmelskom Pravilu naime piše doslovno: "Mač duha, a to je riječ Božja (usp. Ef 6,17) neka je obilato prisutan u vašim ustima (usp. Kol 3,10) i vašim srcima (usp. Rim 10,8) da sve što budete činili bude po riječi Gospodnjoj (usp Kol 3,7; 1 Kor 10,31).

   7. Pojedini dodatni simboli,  ako se ne radi o pukim stilističkim ornamentima i ukrasima koji su rezultat kreativnih sklonosti pojedinih autora, uglavnom su rezultat lokalnog utjecaja i nemaju opći značaj ni simboliku. Ti dodatni simboli, kada se dodaju glavnim elementima, obično odražavaju obilježja i tradiciju pojedine mjesne karmelske sredine (npr. provincije ili samostana) ili individualne kreativne sklonosti autora. Tako se npr.  kod nekih grbova može naći i slika ljiljana s jedne strane gore i palme s druge strane, koji simboliziraju sv. Alberta od Trapanija i sv. Anđela, prva dva sveca karmelićanina.